20.11.2009., petak
Prijatno jesensko podne na Prisavlju
Da se nešto pomalo u ovom društvu počinje mijenjati, pokazao je današnji prosvjed novinara HRT, pred sjednicu Programskog vijeća. Sudjelovalo je nekoliko novinarskih "perjanica", ali i "običnih" novinara, koji su ustali za svoje profesionalno dostojanstvo. Još je to mali znak, ali nešto se mrda! Evo dodajem još poveznicu na foto album Krešimira Mudrovčića.
Mene naravno nisu pustili da uđem, kao i još 15-ak građana, koji su se okupiili. Pa kako skromni prilog kronici zbivanja oko dalekovidnice, evo par fotografija, koje sam snimio s komentarima. U nastavnku - poveznice na moje ranije tekstove na tu temu.

Pred glavnim ulazom okupilo se 15-ak ljudi, mnogi se međusobno poznaju. Desno je Domagoj Margetić, voditelj portala necenzurirano.com> (u crvenoj majici), razgovara s Munirom Podumljakom (udruga Partnerstvo za društveni razvoj). Lijevo je grupa sindikalista, na čelu s Mariom Ivekovićem (Mario, oprosti, zaboravio sam koji je tvoj sindikat! ) Bilo je fino, sunce grije, ja sam malo kasnije došao jer sam iskoristio priliku za šetnju uz Savu. 
Nekoliko metara dalje, osamljena figura s TV-kamerom. Prišao sam mu i saznao da je snimatelj neke austrijske tleevizije, kojeg nisu pustili unutra. I dok smo mo razgovarali, pojavio se policijski automobil i zaustavio pored nas...

Počeli njega ispitivati, čak ni ne izlazeći iz auta, da koji je on i što on tu ima slikavat'. Pa ga i legitimiralo, zapisuju podatke u onu svoju malu bilježnicu. Mene su ignorirali... 

Onda je prosjedi policajac, kojem je PMSM i smom bilo jasno da je to bez veze, prišao okupljenoj grupici da ih pita što oni tu rade. Javno okupljanje se mora prijaviti... No bilo nas je manje od 20, nije po zakonu nikakvo javno okupljanje, a i samo smo stajali i pričali. "Joj vidi ovu lijepu prirodu uz Savu! A kakva je ovo velika ružna zgrada iza nas?" 
Evo nekoliko poveznica na moje ranije tekstove na tu temu.:
Novinari i metalci: Jedan svijet - jedna borba!
Novinari, prestanite biti dio šutljive većine!
Hrvatska TV je još daleko do prekretnice
Hrvoje Appelt, novinar: Neću biti usmjeravan strahom!
Nećemo biti usmjeravani strahom u doba besmisla
|
- 16:28 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Opet izdani radnici
O jučerašnjem prosvjedu, koji su organizirali sindikati, napisao sam haiku:
Kamena vrata.
Kordon. Stoje radnici.
Opet izdani.

O čemu se radi, pročitajte priopćenje Crvene akcije.
Jedan moj raniji komentar na istu temu: Radnici, organizirajte se sami i odjebite prodane sindikaliste!
Morate biti svjesni, svi vi, koji živite od svojeg rada: Živimo u kapitalizmu, istinskom, kumovskom!
Ono što se sada odigrava je klasna borba između radnika i kapitala. S jedne strane, oni koji žive od svoga rada; s druge, zastupnici kapitala, koji žive od profita i njegovih derivata (specifični oblici rente).
I zato, ne dozvolite da vas savlada čamotinja jesenska!
Studenti koji blokiraju fakultete, radnici koji su izdani od svojih sindikalnih lidera, novinari i građani koji će danas prosvjedovati na HTV: Jedan svijet, jedna borba!
|
- 09:29 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
19.11.2009., četvrtak
Poziv: Marš solidarnosti 2009. u Zagrebu
Subota, 21. studenoga
Početak Marša solidarnosti 2009.
na Trgu kralja Tomislava u 12:00.
Ruta: preko Zrinjevca do Trga bana Jelačića, zatim do Trga žrtava fašizma.
Spriječimo fašizaciju društva!
Pokažimo da je ovo naš grad!
Nakon prošlogodišnjeg Marša solidarnosti pod sloganom "Drugačiji Zagreb je moguć“ na kojem smo digli svoj glas protiv bezumnog nasilja na našim ulicama, ove godine spremni smo ponovo izaći na ulice. Trebamo na vrijeme reagirati na fašizaciju društva koja se pojačava u trenutku ekonomske krize i općenarodnog nezadovoljstva, kada policija proširuje svoje ovlasti da bi utišala nezadovoljstvo naroda. Da je potrebno reagirati na vrijeme i senzibilizirati javnost, te da gotovo svakodnevni događaji iz naše okoline nisu izolirani i bezazleni najbolje nam pokazuju događaji iz našeg susjedstva, gdje su se već dogodila ubojstva pod naletom fašizacije društva.
Svakodnevno po izlasku iz domova na pročeljima svojeg grada susrećemo fašističke simbole i poruke koje otvoreno pozivaju na klanje i ubijanje. Nogometne utakmice vrve od nacionalističkih i šovinističkih ispada koji ne dobivaju jasnu i nedvosmislenu javnu osudu, već u trci za što većim profitom postaju predmet populističkih i senzacionalističkih medijskih priča.
U zadnjih godinu dana zabilježeno je nekoliko brutalnih napada na Rome preko kojih je javnost šutke prešla. Nabrojimo samo neke: u gradu Zagrebu skupina neonacista bacila je molotovljev koktel na Rome, u Đurđenovcu su mještani napali romsku obitelj, a izveden je i brutalan napad na sedamnaestogodišnjeg dječaka u Paromlinskoj od jedne neonacističke grupe. Primjere tavkog nasilja možemo nabrajati u nedogled. Ostale manjinske zajednice, koje možda nisu danas direktno ugrožene, isto su u potencijalnoj opasnosti. Dok je god stanje takvo naša je zadaća da stanemo rame uz rame sa svojim sugrađanima i da se zajedno borimo.
Da je fašizacija društva u ovom trenutku neosporna govori i činjenica da je u Hrvatskoj po prvi put bio održan antigej prosvjed. Bio je, doduše, neizmjerno jadan ali je imao fašistički predznak i na njemu su se izvikivale otvorene parole mržnje. Najstrašnije je da se sve to događalo pod budnim okom policije. Oštro osuđujemo ovaj događaj i ne želimo da se on više ikada dopusti!
Dužnost apsolutno svih članova društva je da neprestano zajednički bore protiv fašizacije društva i da je spriječe. Ovaj Marš sam po sebi ne može spriječiti daljnu fašizaciju, ali njime možemo pokazati kako nećemo dopustiti da se takve stvari događaju pred našim očima i da je antifašizam, prije svega, univerzalna moralna dužnost svih nas.
Ovom i drugim akcijama ćemo se boriti i pokazati da je ovo naš grad!
Antifašistički Zagreb
|
- 22:23 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
18.11.2009., srijeda
Demokracija, GMO, antagonizmi i konsenzus
Želim upozoriti svoje čitatelje na povezanost između mojih dnevnika, objavljenih prethodna dva dana, koji su naizgled o posve razlčitim temama.
Jučerašnji dnevnik nosi naslov Protiv genetski modificiranih organizama - sada i uvijek! Glede jedne primjedbe koju sam dobio: odbijanje GMO nije strah od nepoznatog - nego upravo, strah od poznatog! Prvi put sam čitao jednu knjižicu o toj temi prije 20-ak godina i tada nisam imao neko određeno mišljenje o tome. (Odlučno treba zabraniti svako puštanje genetski modificiranih organizama u okoliš, tj. orištenje u poljoprivredi. Moguće je PMSM korištenje za proizvodnju lijekova i slično, u kontroliranim uvjetima u laboratoriji.)
Prekjučer sam pak bio objavio dnevnik "Konsenzus" u Hrvatskoj nije poželjan!. Povezanost ove dvije teme jest u tome, što su genetski modificirani organizmi tipična tema, gdje je konsenzus očito nemoguć, čak i unutar uskog kruga stručnjaka. (Pristaše GMO često nastoje diskvalificirati svoje oponente kao nekompetentne - npr. prof.dr.sc. Marijana Jošta, doktora znanosti, genetičara!) Lako to možete ustanoviti surfajući internetom. Desetak puta sam nazočio sastancima, gdje se vidjela gotovo potpuna polarizacija među stručnjacima. Postoji izrazit antagonizam i konsezus je nemoguć, kao i u slučaju općeg socijalnog osiguranja u SAD. Treba odabrati stranu.
Važno mi je te poveznice, tu umreženost, prenijeti svojim čitateljima. Zato često moji tekstovi imaju manu, da nisu dovoljno fokusirani, puni su digresija. Ponekad previše podrazumijevam, ponekad sam ne promislim stvari dovoljno, ponekad posve hirovito slijedim trenutnu asocijaciju.
Za opću povezanost ekologizma i djelatne demokracije, pogledajte moj "programatski" tekst Nema ekologije bez demokracije.
Oni koji prate moje pisanje mogu zamijetiti da imam vrlo raznolike interese i promoviram razne vrednote i ideje (pa zato zbunjujem ljude govoreći da sam ekologist, liberter, humanist, univerist... pa onda povjesničar, političar, mudroljub, pjesnik...).
Osim toga, svakoga mi dana padne napamet barem pet tema, o kojima bih htio nešto reči, a realiziram otprilike svaku desetu. Često upravo vrlo važne teme ostanu neobrađene, stalno odgađam, jer naravno teško ih je obraditi..
Međutim, postoji povezanost, umreženost, među raznolikim mojim interesima, vrednotama, idejama. Nerijetko, nije ni meni samom lako te poveznice osvijestiti i artikulirati. Još uvijek tek nazirem u samome sebi "izranjajući" svjetonazor, mrežu (a ne hijerarhiju!) ideja. S mnogo sam se stvari bavio u posljednjih 35 godina, mnogo različitih knjiga pročitao (nekoliko tisuća), smatrajući da je to potrebno - da je sve tek priprema. Zaboravio sam više, nego što sam nekada smatrao da je potrebno znati.
Mislim, da sam tek u posljednjih godinu-dvije počeo stvarno sazrijevati, počeo biti sposoban nešto originalno artikulirati. Trebalo je toliko vremena za obrazovanje - jednostavno, količina znanja i iskustava čovječanstva i veličina problema ogromno su narasli. Genij bi to možda savladao u desetak godina, ali ja nisam genij. Učim teško i sporo. Napravio sam tisuću grešaka i doživio stotinu poraza.
Ipak, preda mnom je još 15 do 20 produktivnih godina. A pritom ipak, uz epohalne pretenzije, valja sačuvati i smisao za humor i ironiju na vlastiti račun. Zato i gornja karikatura.
|
- 13:03 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
17.11.2009., utorak
Protiv genetski modificiranih organizama - sada i uvijek!
Kako imam mnogo raznih interesa, tijekom posljednjih godinu dana manje sam se bavio nizom važnih tema zaštite okoliša. Jedna od takvih tema su genetskih modificirani organizmi, posebno njihova primjena u poljoprivredi i potencijalno katastrofalni utjecaj na okoliš.
Od vitalnog je značaja također da su GMO perfidno sredstvo multinacionalnih kompanija kao što je Monsanto, da preko svojih "patentnih prava", uz pomoć odvjetnika koji za sat zarade koliko siromašni farmer za mjesec ili godinu, kontroliraju svjetsku proizvodnju hrane. Pa tako recimo misle da bi indijanci iz Meksika, koji su izmislili kukuruz, trebali njima plaćati za neke sorte! Zato je važno obratiti pozornost na naslove kao što je "Hrana i demokracija".
Agilni mladi član Zelene liste Ivan Pernar (koji je također vijećnik u Vijeću gradske četvrti Stenjevec) postavio je blog Protiv GMO-a sada i uvijek. Donosi vrlo korisne tekstove, prevedene na Hrvatski, i neke važne poveznice. Evo dodajem i neke svoje, u hrvatskom omrežju.
Za opće informacije, načelno neutralne, pogledajte nedavno postavljeno mrežno sjedište gmo.hr. Slično tome, pogledajte GMO pojmovnik.
U Hrvatskoj, 18 županija se proglasilo "Slobodnim od GMO-a", slijedeći nedvosmisleno izražen stav velike većine stanovnika. Zasad to ignoriraju Osječko-baranjska, Vukovarsko-srijemska i Šibensko-kninska županija. Opasnosti međutim prijete i dalje: Monsanto ne žali truda da nametne svoje interese raznim zakulisnim putevima.
S druge strane, tu je razvoj ekološke poljoprivrede: nešto, što je strateški neminovno. (Diskutirao sam ovih dana o zbivanjima oko Petrokemije Kutina i dobave plina, koji je za njih sirovina za proizvodnju mineralnih gnojiva. Trenutne sukobe interesa i lobija na stranu, ali treba biti svjestan, gledajući nekoliko desetljeća unaprijed, da će jednog dana ta proizvodnja prestati, jer plina, jednostavno, više neće biti.)
Pogledajte slijedeće poveznice, o ljudima i grupama u Hrvatsko vrlo različitog profila, koji su jedinstveni u odbacivanju GMO-a u poljoprivredi.
Lošinjska izjava za Hrvatsku bez GMO
Kršćanska inicijativa "Pro scientia": Hrvatska slobodna od GMO-a
Željko Mavrović: GMO je sjeme zla i obmane
Zelena akcija o GMO
|
- 23:59 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
16.11.2009., ponedjeljak
"Konsenzus" u Hrvatskoj nije poželjan!
Često u javnosti i u privatnim razgovorima ljudi uzdišu: Pa zašto se mi Hrvati svađamo? Zar ne bismo mogli postići konsenzus o osnovnim interesima, zar se ne bismo mogli svi složiti? Neki dan objavljen je na tu temu jedan dnevnik na kolaborativnom blogu Pollitika.com.
To je prirodna žalopojka. U javnosti je žešće zagovaraju obično poklonici desnih, nacionalističkih i konzervativnih političkih opcija. Običnim ljudima, čak iako taj svjetonazor ne djele, ideja često zvuči razumna i privlačna.
Neću sad govoriti o složenom načelnom pitanju odlučivanja konsezusa. Dajem samo opasku o koknretnoj operativi. Moja je ocjena o onome što Hrvatska treba 2010. godine točno suprutna.
Konzenzus mogu sklopiti međusobno sukobljenje frakcije vladajuće klase i politokracije na štetu naroda i posebno radničke klase. Osnovne moguće varijante su dogovor HDZ-SDP ili Vidošević-Bandić. To sam spominjao u nekoliko dnevnika, posljednji je Predsednički izbori samo su uvod u bitnu promjenu političke scene.
Nasuprot tome, treba jasno artikulirati da je društvo antagonističko, da postoje vrlo različiti interesi, programi i vizije. Da je Barack Obama cendrao kako treba postići "nacionalni konsenzus"da je potrebno uvesti opće zdravstveno osiguranje, ne bi se do danas ništa promijenilo.
Kod nas je sve to prigušeno, jer sve političke stranke (nažalost i ona kojoj sam član: Zelena lista) opsesivno inzistiraju da ideje, teorije i ideologije ne znače ništa, sve je gola dnevna pragma.
Kvaka 22 je u tome da bez umnog napora na idejnim osnovama nemoguće sagledati cjelinu, nemoguće artikulirati strategije, a onda u dnevnoj pragmi uvijek nadvladaju trenutno najjači interesi. To je bio problem i u samoupravnom socijalizmu, gdje se načelno "pluralizam samoupravnih interesa" razriješavao konsenzusom.
Važno je razbiti potpunu prevlast nacionalističkog diskursa, koji stalno nameće "jedinstvo". Moramo raditi u civilnom društvu i na političkoj sceni na organizaciji i artikulaciji snovih društvenih i političkih pokreta.
Važna je i "artikulacija": to je zadatak ljevice, dok desnica, pričajući o "jedinstvu", međutim samo jedinstvu Nas protiv "Drugih", uvijek računa samo na sirove emocije. Zato je teže biti ljevičar.
Važna je provokacija, da bi se ostvarila diskusija i tako eventualno razvila bolja rješenja. Ideja s kojom se svi slažu često je pogrešna, a svakako bezvrijedna.
|
- 23:25 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
15.11.2009., nedjelja
Bilješka o mojem djetinjstvu - jedan haiku
Žalosna vrba.
Slap njenih grana. Veseo
ljulja se dječak.

Ovo je dorada jedne pjesmice, koju sam napisao kad sam imao 14 godina. Bila je objavljena 1971. u "Modroj lasti". Dječak sam ja sam. Vrba je bila desetak metara visoka, Grane su se počinjale račvati već metar od zemlje tako da je bilo lako penjati se. Na vrhu se u račvu između dvije grane moglo udobno sjesti. Jednom sam se međutim pokliznuo i pao. Imao sam sreću da ne udarim ni u jednu od glavnih grana, uhvatio sam se za one vanjske grane koje vise i lagano spustio na tlo. 

Bile su dvije vrbe, jedna do druge. To je bilo na Volovčici, ulica Donje Svetice, kod željezničke pruge. Danas je tu nova Branimirova, kad je izgrađen nadvožnjak pruga je premještena 20-ak metara prema jugu. Ni tih vrba, ni Čulinečkoj naselja u kojem sam živio davno više nema. Danas je tu zgrada koju je podigla Glumina banka - odavno u stečaju, sad je neka druga, zaboravio sam koja. Godine 1968. odselili smo.
Inače, kad u google pretraživač slika utipkate "vrba" dobijete zaista mnogo lijepih slika! 
|
- 23:56 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
14.11.2009., subota
Sedam haikua (3)
Na trgu šator.
Kiša. Pijana dreka.
Vene cvijeće.
Otmjeni starac
čita novine. Ober
donosi kavu.
Brkati čovjek
čita katalog. Kakav
čudesan trbuh!
Dvorište škole.
Prazno postolje. Maknut
stari komunist.
Iva uči Zakon
o općem upravnom... bljek.
Vise ledenice
Klavirski koncert.
Kojem kretenu zvoni
mobitel!? Ups... moj... :(
Dvorište. Mačka
se licka. Iza ograde
bijesno laje pas.
|
- 19:30 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
13.11.2009., petak
O nestabilnosti kapitalizma i ekološkoj viziji
Moj dnevnik Berlinski zid je srušen, potpuno i bespovratno. Možda i suviše.., koji sam objavlo i na kolaborativnom blogu pollitika.com, izazvao je neke reakcije, koje su me potakle na dodatna razjašnjena, koja ovdje prenosim.

Jedan komentator piše:
nota bene, liberalni kapitalizam podrazumijeva takvu mobilnost ljudi, zanimanja, disciplinu, danas imaš posao sutra nemaš, ostajanje ljudi bez ičega, nagle uspjehe, gradove koji se prazne jer ja propala jedina industrija, kakvu mi valjda ne možemo zamisliti. Ali sve to ne želimo. Sve što Hrvat želi je dobro plaćen i siguran posao, a na političarima je da smisle kako.
A tko, zapravo, može željeti "ostajanje ljudi bez ičega" isl.? Toliko smo vrtoglavo povećali prozvodne snage; anarhisti su još u 19. st. argumentirali da je četiri sata rada dnevno dovoljno da se pokriju osnovne potrebe svih, a ipak nam se može dogoditi da "ostanemo bez ičega", zbog hirova tržišta? Što je loše u tome, da se želi "dobro plaćen i siguran posao"? Zar se prosječan Kinez ili Amerikanac u tome od nas razlikuje?
Imamo u kapitalizmu stalno "kreativno razaranje", prisjećam se propagandne knjižice Claude Jessua: "Kapitalizam", daje tome veliku pažnju; nismo li međutim svjedoci situacija kad razaranje prestaje biti kreativno?
Evo, baveći se nečim posve desetim, naime osnovama fizike, naletio sam na članak o fizikalnom objašnjenju smjera vremena, gdje autor usput osnovne fizikalne pojmove primjenjuje i na kapitalističku ekonomiju. Dajem prijevod tog pasusa:
Tako djeluje kapitalistička ekonomija. Ekonomija je kao tok novca, dobara i usluga. Razlike u prihodime tendiraju povećavati se sa mobilnošću u prostoru, vještinama i znanjima, ali kontrola kroz progresivne poreze, kamatne stope, ograničenje radnih sati idr. ograničava razlike i ne dozvoljava da postanu proizvoljno velike. Razumijevamo da je ta kontrola nužna; potpuno slobodni kapitalistički sistem doživljava kolaps, kao i društvo bez ikakvih različitosti.
Mobilnost jest ključni termin, a problem je kapitalizma oduvijek bio što je kapital daleko mobilniji nego ostali "faktori proizvodnje". Stvaranjem kompjutorske mreže koja povezuje sve burze, brzina njegovog kretanja približava se brzini svjetlosti, pa nastaje ono što je nazvano "ultranestabilnost".
Financijska tržista su po teoriji nužna da bi se postigla "optimalna alokacija" kapitala, koja onda svima donosi dobrobit, onda dolaze čudesni "financijski derivati" koje je Ivo Perišin kod nas slavio još 1980-ih. Međutim, u tom se sustavu stvara "ultranestabilnost", što se pokazuje u financijskim krizama posve transparnentno od 1997., sloma "Azijskih tigrova", pa do prošle godine: svijet je morao dati bogatašima tisuću milijardi dolara, da se sustav održi. Zar stvarno nema alternative? Zar je stvarno neki jači oblik regulacije na globalnom nivou, koji naravno države moraju uvesti (porezi na spekulativni kapital isl.) nešto toliko strašno neprihvatljivo?

Pojednostavljeno, propadne banka negdje u svijetu, zbog toga propadne tvornica u Indoneziji, grad opusti, ljudi tumaraju u potrazi za golim preživljavanjem, jer oni ne mogu biti mobilni kao što je kapital koji se pritiskom na dugme prebaci s jednog kraja svijeta na drugi. Sa stajalista tržišne ekonomije, njihova potražnja za osnovnim životnim potrepštinama nije "efektivna", jer nemaju što ponuditi zauzvrat, pa je sasvim ekonomski racionalno, da pomru od gladi.
Takav sustav na kraju vodi do sloma, ili do nasilne revolucije, ako ne djeluju vanjski regulatori, kroz druga dva mehanizma raspodjele: države i društva. Kapitalizam je kao takav inherentno nestabilan, i trajni problem. Dosadašnji pokušaji gradnje alternative su propali, ali nužno moramo s traganjem nastaviti.
U prirodi postoje stabilni sustavi - to su ekosustavi. Može ih razoriti neki drastični poremećaj izvana, naravno, neka promjena oklonosti. "Ekosustav" kapitalizma je inherentno nestabilan, i onda zahtijeva vanjsku intervenciju, da se stabilizira. To smo vidjeli prošle godine, države su morale najednom davati gomile para, da bi tržišna ekonomija preživjela. Također i puno puta prije, socijalno - da nije bilo Rooseveltovog "New Deala", u SAD bi došlo ili do fašističke diktature, ili do komunističke revolucije. Da ne govorimo o ekološkoj krizi, ovisnosti o stalnom snažnom crpljenju prirodnih resursa: sve dosadašnje mjere prelaska na obnovljive izvore idr. su tek malko olakšale, bitan problem je još tu.
Dakle - inherentna nestabilnost je evidentno slabost sustava. Novi će se oblici kontrole morati razviti. Istina je, da je kapitalizam dosad pokazao začudne mogućnosti preobrazbe, ali ne zaboravimo, sve o čemu govorimo je sasvim kratak vremenski rok, koja stotina godina.

O ekološkom ograničenju, pogledajte moj tekst Ekonomija mora biti podređena ekologiji.
1. Čovjek je dio prirodne cjeline biosfere, koja je ograničena.
2. ''Eko-logija'', kao znanost koja proučava temeljnu "logiku" djelovanja biosfere, nadređena je ''eko-nomiji'', koja je posebna vještina.
3. Ekonomija se ne može dugoročno zasnivati na neograničenom rastu.
4. Sve strategije i politike moraju se zasnivati na načelu održivosti.
5. Održivost podrazumijeva tri komponente, koje moraju biti zadovoljene: ekološka, socijalna i ekonomska.
6. Potreba za osobnim rastom jedna je od osnovnih potreba ljudskog bića. Ona se međutim mora okrenuti ka drugim vrijednostima, a ne materijalnom obilju i vladanju nad prirodom.
|
- 18:40 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
10.11.2009., utorak
Berlinski zid je srušen, potpuno i bespovratno. Možda i suviše...
Ovo sam počeo pisati kao komentar na dnevnik Vjekoslava Krsnika na kolaborativnom blogu pollitika.com: Berlinski zid u Hrvatskoj još nije srušen. Kako je ispalo prilično dugačko, odlučio sam objaviti kao poseban dnevnik. Tamo je ostao moj komentar o lustraciji i Vjekoslavu Krsniku. (On naime bijesno piše kako u Hrvatskoj nije bilo lustracije, a ne vidim, kako bi neka lustacija komunističkih kadrova mogla zaobići njega, novinara Vjesnika i Tanjuga. Ne zamjeram ja to, tisuće su tako brzo i lako prešli iz jugoslavenske službe u hrvatsku. Ne bih ni spominjao, da nema tog licemjerja.)
Nostalgija za socijalizmom postoji u svim bivšim komunističkim zemljama. Koliko se sjećam da sam nedavno čitao, najjača je, neobično, u Istočnoj Njemačkoj.
.
Prije nekoliko dana Jutarnji liste je objavio članak Slavoja Žižeka na tu temu, povodom 20. obljetnice pada Berlinskog zida. Dulju i nešto prepravljenu verziju istoga članka donosi jučerašnji New York Times. Korisno je pročitati taj tekst, bolje ćete razumjeti njegove teze.
Naime, kaže Žižek nasuprot desničarima koji se po istočnoj Europi danas pjene da nasljeđe kmunizma nije nadvladano, to uopće nije točno: prešli smo u pravi i potpuni kapitalizam, dapače dosljedniji od onog na zapadu gdje je "socijalizam" normalna riječ. To pak, da su se mnogi nekadašnji partijski moćnici i drugi uspješni i utjecajni pojedinci, lako i brzo prilagodili novim uvjetima, govori nešto o prirodi kapitalističkoga sustava.
Istu sam tezu kao Žižek prije par dana iznio u kratkom tekstu Živimo u kapitalizmu, istinskom, kumovskom. Argumentacija je drugačija, prvenstveno se oslanja na ekonomiju, ali bit je ista. Prijevod "kumovski kapitalizam" za englesku sintagmu "crony capitalism" predložio sam u svojem tekstu Milan Bandić - hrvatski Vladimir Putin. Govorimo o srži kapitalizma, ne o nekim aberacijama, samo što je srž na periferiji vidljivija.
Berlinski zid je srušen, potpuno i bezuvjetno. Stare ideologije su odbačene. Možda i previše potpuno i previše bezuvjetno. Desničari (često preobraćenici - gori poturica od Turčina!) i plaćenici u službi krupnoga kapitala još i danas, čim se spomenu ideje solidarnosti i zajedništa među ljudima nasuprot ratu svih protiv svih na "svetom" slobodnom tržištu, počinju urlati: "Dakle, vi biste na vratili u totalitarnu diktaturu!!!!???".
Kod nas se rutinski dodaje i avet Jugoslavije, a posebno još čim se spomene "antifašizam" počne se jednako urlati "dakle, vi biste ponovili Bleiburg!!!!???".
Fraza o "lustraciji" danas, nakon 20 godina, samo je izraz frustracije ekstremne desnice, koja pod njom podrazumijeva"obračun sa svima, koji se s njima ne slažu; obračun u maniri totalitarnih sustava, čijom osudom manipuliraju usmjeravajući ih samo prema komunizmu.
O vrednotama, koje leže u osnovama komunističke koncepcije i ideala, koje se drastično razlikuju od onih u temeljima fašizma i nacizma, pisao sam u članku O bitnoj razlici komunizma i fašizma.
Međutim, u lenjinističkoj i staljinističkoj ideologiji i praksi te su vrednote groteksno izopačene, pa nažalost i kompromitirane, što olakšava gore spomenutu demagogiju i manipulaciju. O tome pak pišem jedan tekst, nadovezujući se i na 92 godine Oktobarske revolucije, koji ću uskoro objaviti.
Ljevica je danas i dalje u defanzivi, u najboljem slučaju u "kulturnoj gerili", unatoč evidentnoj novoj krizi kapitalizma tijekom posljednjeg desetljeća. Izgubila je svoju paradigmu, svoj jasan pojmovni okvir, svoj koherentan diskurs. Međutim, mimo političarske pjene na valovima kapitala, pokreću se dublja društvena gibanja, u Latinskoj Americi, Europi, SAD, pa konačno čak i u Hrvatskoj, koja daju nadu za budućnost u kojoj ćemo nadvladati bezizglednu antinomiju egoizam - autoritarnost (neoliberalizam - nacionalizam).
|
- 11:43 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
|